Isprekidanu struju od 12 V transformira na 15.000 V, za preskakanje iskre na svjećici

Riječ bobina talijanskog je podrijetla, a označava indukcijski svitak (engl. induction coil, ignition coil, njem. Zündspule) koji služi za pretvaranje niskonaponskih impulsa u visokonaponske, a koristi se u sustavu paljenja benzinskog motora. Bobina radi na principu transformatora - niskonaponski impuls u primarnom namotaju inducira visokonaponski impuls u sekundarnom namotaju. Inducirani napon u sekundarnom namotaju proporcionalan je omjeru broja zavoja sekundarnog i primarnog namotaja i brzini pada jakosti struje kroz primarni namotaj. Stariji motori koristili su jedan indukcijski svitak (bobinu) za paljenje smjese u svim cilindrima. Transformirati se može samo izmjenični napon te se istosmjerni razlama preko mehaničkog prekidača (platinskih dugmadi), a kod suvremenih preko elektroničkog sklopa. Kod klasičnih motora ugrađivala se samo jedna bobina, a visoki napon se mehaničkim razvodnikom usmjeravao na svjećice.


Kad se na elektroničkim sklopovima prekine strujni krug, nastaje strujni impuls, kojem se u bobini povećava napon do 15 kV (15.000 V). Služi za preskakanje iskre na svjećici

Pritom su nastajali veliki električni gubici, i smanjivala se pouzdanost te novi motori, u pravilu imaju posebnu bobinu za svaku svjećicu, a nemaju razvodnik paljenja. Platinska dugmad (do sredine 70-ih) ili sustav tiristorskog ili tranzistorskog paljenja (do početka 90-ih) prekidao je primarni strujni krug bobine sinkrono s dolaskom klipova u gornju mrtvu točku kod kompresije. Tako se istosmjerni napon pretvarao u izmjenični te se mogao transformirati. Inducirani visoki napon (15.000 V i više) se preko razvodnika paljenja vodio do svjećice odgovarajućeg cilindra gdje je izazivao iskru. Mana ovog sustava su naponski gubici u razvodniku paljenja te povećano trošenje pokretnih dijelova razvodnika paljenja. Sustavi paljenja kod novijih motora ne koriste razvodnik paljenja zbog gubitaka kod prijenosa napona i potrebe za održavanjem, nego koriste više bobina. U upotrebi su sustavi s jednom bobinom za svaki cilindar i s jednom bobinom za dva cilindra.


Osnovni dijelovi svake bobine su primarni i sekundarni namotaji, koji na principu transformatora povećavaju napon na bobini

U oba slučaja bobine su upravljane elektronički od centralnog računala koje upravlja motorom automobila, smanjeni su gubici prijenosa napona i najvažnije u sustavu paljenja nema pokretnih dijelova, te je time smanjena potreba za održavanjem. U slučaju kad je broj bobina jednak broju cilindara, bobine su malih dimenzija i smještene su na vrhu svjećica. Računalo šalje niskonaponske impulse svakoj bobini u točno određenom trenutku i time se generira iskra u odgovarajućem cilindru. Sustav kod kojeg je jedna bobina povezana s dvije svjećice još je poznat i kao sustav paljenja s rasipnom iskrom (engl. waste spark system). Bobina generira dvije iskre po ciklusu cilindara u koje su umetnute svjećice spojene na nju.


Od sredine 70-ih počelo je korištenje tiristorskog i tranzistorskog paljenja, bez mehaničkih kontakata, što je povećalo učinkovitost paljenja

Pri generiranju iskre jedan cilindar je u fazi završetka ciklusa kompresije i kod njega dolazi do paljenja smjese dok je drugi cilindar pri završetku ciklusa ispuha i kod njega iskra ne izaziva nikakvu reakciju. Prednost ovog sustava je u smanjenju broja bobina za pojedini motor, a time i smanjenje cijene, uz postizanje istog učinka. Waste spark system koristio je Citroën u slavnom modelu 2CV (spaček) i njegovim izvedenicama Dyana, Ami 6 i Ami 8. Zbog toga nije imao razvodnik paljenja te je bio vrlo otporan na vlagu (stariji su se motori gasili na kiši najčešće kad bi vlaga prodrla u razvodnik paljenja).

(žm)

Suvremeni motori imaju po jednu elektroničku bobinu za svaki cilindar, odnosno svjećicu, čime prestaje potreba za razvodnikom paljenja, na kojem se stvaraju gubici