YAMAHIN KRATKOTRAJNI FLERT S IZRADOM SUPER AUTOMOBILA

Od japanske velike četvorke proizvođača motocikala u glavi obično samo Hondu i Suzuki povezujemo i s automobilima. To nije baš posve točno. Yamaha također ima dodirnih točaka, i to s onim najelitnijim, najprestižnijim supersportskim automobilima. Premda se danas toga samo zagriženi ljubitelji sjećaju, čak desetak godina trajala je avantura Yamahe u Formuli 1. Samo jednom našli su se nadomak uspjeha, kada je Damon Hill u Arrowsu završio VN Mađarske 1997. kao drugi, nakon što je vodio gotovo cijelu utrku.

No, cestovni superautomobil ox99-11, o čijoj je serijskoj proizvodnji japanska tvrtka ozbiljno razmišljala (planirana je serija od 500 komada), baziran je na ranijem, motoru 3.5 V12, koji je 1991. i 1992. smetao bržima na stazama u bolidima Jordana i Brabhama. U testiranjima, provođenima u Japanu i Engleskoj, uspjela se postići potrebna izdržljivost, ali po cijenu gubitka snage. Yamaha je izvlačila samo 400 KS, dok ih je paralelno razvijani McLaren F1 nudio 600.

Tri su prototipa napravljena, no Japanci su ipak shvatili da je bolje odustati na vrijeme: automobil bi bio skuplji od McLarena, a tržište superautomobila je upravo doživjelo krah početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su cijene zahvaljujući preprodavačima i špekulantima otišle u visine dosegnute ponovo tek u današnje vrijeme. Ni dizajn modela ox99-11, osebujne konfiguracije 1+1, nije bio za svačiji ukus, te se Yamaha okrenula onome što bolje zna, modelima na dva i tri kotača.

Ako vas zbunjuje ovo 'tri', mislimo na klavire, dakako. No nemojte misliti da je ovo bio prvi Yamahin dodir sa svijetom glamuroznih automobila: kada je šezdesetih godina Toyota odlučila proizvesti model 2000 GT (i danas po mišljenju mnogih najprivlačniji i kolekcionarski najzanimljiviji japanski automobil svih vremena), proizvodne kapacitete pronašli su upravo kod Yamahe, a ne u vlastitim postrojenjima.

(dmj)