2.2.2012. Autor: Dino Milić-Jakovlić

AMC PACER: TOLIKO LOŠ DA JE STEKAO KULTNO SLJEDBENIŠTVO

Ranih 70-ih Ameri su se suočili s potražnjom kompaktnih auta te su pokušali odgovoriti najčudnovatijim načinima

 

Ne postoji knjiga ili web stranica o najvećim automobilskim promašajima koja ne spominje AMC Pacer, a neke ga imaju i na naslovnici. Uz starijeg brata Gremlina ovaj automobil čini i okosnicu zlih hordi u 'Autima 2', a i u 'Wayneovom svijetu' je odabran kao tipičan automobil za geekove i gubitnike. Ukratko, ovo je jedan od nedvojbeno najpoznatijih automobilskih promašaja ikada, no ta mu je negativna reputacija na neki način donijela i besmrtnost. Konkurenti poput Ford Pinta, Chevrolet Nove ili Chrysler Avengera (kod nas poznatog kao Sunbeam) danas su uglavnom zaboravljeni i zanemareni, a Pacer je kroz sprdnju postao simpatičan kolekcionarski automobil.

Njegov zao glas nije, kao kod Pinta s eksplodirajućim spremnikom goriva ili Corvaira sklonog prevrtanju u zavojima, povezan s nekom fundamentalnom, potencijalno kobnom konstrukcijskom greškom, nego ponajviše s nezgrapnošću: pitamo se kako je ikome moglo pasti na pamet da osmisli i stavi u proizvodnju nešto tako čudno i pogrešno kao što je Pacer. Želimo li to razumjeti, moramo se vratiti u rane sedamdesete, kada je Ameriku uzdrmanu Vijetnamskim ratom, Watergateom i preispitivanjem svih dotad naizgled neupitnih vrijednosti, pogodila još i naftna kriza. Ogromne cestovne krstarice najednom su se počele pričinjavati kao nepotrebno razbacivanje, a europski i japanski automobili počeli su otimati veliki dio kolača domaćim proizvođačima. Očigledno, hitno su im trebali kompaktni automobili, kakve nisu imali u planu. Zajedničko je stoga svima da su razvijeni na brzinu i stoga nedovoljno ispitani, ili prepuni kompromisa, poput Pacera.


Iznimno velika količina staklenih površina određuje izgled Pacera, a vidimo i neke začuđujuće moderne elemente u preklapanjima spojnih dijelova panela

Ovaj za američke pojmove kompaktan automobil dugačak je otprilike kao Ford Granada, teži od Mercedesa W123, a širi od Rolls-Royce Silver Shadowa, želite li baš da ga stavimo u europski kontekst. Nastao je na skraćenoj platformi Matadora (to je ono crveno čudo s kojim James Bond u jednom od filmova leti preko rijeke u čudnoj pirueti), što objašnjava širinu. Sa stilističke bismo ga strane najlakše mogli opisati kao neshvaćeno remek-djelo: oble linije i ekstremno velike staklene površine djelovale su pomalo avangardno, no nalaze se posve s one strane kako trendova tako i konvencionalnog poimanja ljepote, bilo u sedamdesetima, bilo danas.

Testiranja su pokazala iznenađujuće dobar koeficijent otpora zraku od 0,32, što samo potvrđuje da je čuveni dizajner Dick Teague uložio mnogo promišljanja u ovaj automobil, čija je nekonvencionalnost po nekim razmišljanjima trebala biti oplemenjena i Wankelovim motorom, od čega se, razumljivo, odustalo s dolaskom naftne krize. Nekonvencionalan oblik možda nije pretjerano pomogao uspjehu modela, no zapravo nije uopće tako loše prihvaćen: u prvoj je godini proizvodnje, 1975. prodano više od polovice ukupne produkcije modela, koja je zaustavljena 1980., nakon što ih je sklopljeno oko 280.000.

Tek nakon što su otkrivene ostale mane poput loše kvalitete izrade, vrlo malog i nepraktičnog prtljažnika, limitiranog prostora na stražnjoj klupi, visoke potrošnje, inertnih voznih svojstava... popularnost je pala. Kasniji grozni redizajni i dodavanje još grotesknije opcije karavanske inačice tek su pogoršali stvari i osudili model na ismijavanje. Izvan Amerike nije bilo šanse za ovaj čudnovati automobil, britanski časopis Motor na naslovnici je objavio 'Testirali smo Pacera (a voljeli bismo da nismo)'.


Što napraviti kada imate očigledan nesklad, proizašao iz korištenja veće platforme? Dakako, odlučit ćete to pretvoriti u vaš reklamni slogan

Pacer ipak ima i nekoliko zanimljivih rješenja, recimo visoka, u krov usječena vrata najavila su kasniji trend uklanjanja kanala za odvođenje kiše, kojeg psujemo kad je loše vrijeme na većini suvremenih automobila. Zanimljivo je i da su desna vrata bila deset centimetara duža od lijevih, kako bi se potaklo putnike da na stražnju klupu ulaze s te, sigurnije strane. Nažalost, neki dobri detalji poput za američke automobile sedamdesetih još vrlo neuobičajenih disk kočnica na prednjim kotačima posve su zasjenjeni klasičnim, zastarjelim podvozjem s krutom stražnjom osovinom i lisnatim oprugama.

Anemičan i arhaičan, rastrošni redni šesterocilindrični motor vukao je podrijetlo iz Jeepa i inicijalno razvijao nedostatnih 95 KS, kasnije su ponuđene jače inačice, pa čak i rastrošni V8, koji je dokinuo svaku pomisao na ekonomičnost vožnje Pacera. Unutrašnjost je tipična za američka vozila onog vremena i danas izgleda razmjerno privlačno, iako taj tip estetike nije baš za svačiji ukus. Neki su Paceri nastupali i na utrkama, a kako je Levi's bio jedan od sponzora postojali su i serijski modeli s unutrašnjošću stiliziranom u jeansu. Nekoliko se Pacera moglo vidjeti i na našim cestama, čak i razmjerno nedavno, no nismo sigurni vozi li još koji. U svakom slučaju, danas je ovaj automobil zanimljiv kao simbol svega onoga što nije valjalo s američkom automobilskom industrijom sedamdesetih, i kao takav postaje sve privlačniji kolekcionarima.

Dino Milić-Jakovlić





Mazda


Gulf

Tembo