8.4.2015. Autor: Dino Milić-Jakovlić

Opel Ascona A (1970. - 1975.) i srodnici

Nasljednik Kadetta B u posljednji je tren postao poseban, vrlo uspješan model

Krajem 1960-ih Opel je pokušavao Volkswagenu ukrasti kupce Kadettom, istodobno napadajući one imućnije Rekordom. Ideja rukovodstva tvrtke bila je povećati Kadett sljedeće generacije, no u zadnji su trenutak, kada je nasljednik već bio gotovo spreman, u Opelu doznali da najljući konkurent, Ford, priprema novu limuzinu srednje klase, Taunus, pozicioniranu iznad još svježeg Escorta. 

Opel se stoga ipak odlučio razviti manji automobil, koji će postati poznat kao Kadett C, a nesuđenog nasljednika svog najbolje prodavanog modela prodavati kao zaseban, pola klase veći automobil. Predstavljen je 28.10.1970. pod imenom Ascona, preuzetim od malog švicarskog ljetovališta. Pomalo naprečac odabrano, ime je već bilo zaštićeno, jer su neke posebne verzije ranijih modela za švicarsko tržište znale nositi tu oznaku. 

Ascona je predstavljena nepuna dva mjeseca nakon Mante, coupe modela na istoj platformi, i nekako je svo vrijeme produkcije ostala u njenoj medijskoj sjeni, premda je bila popularna, za svoje vrijeme vrlo kvalitetne, ali i konzervativne konstrukcije. Dužinom 418 i širinom 164 cm bila je tada srednja klasa. 

Prodana je u višemilijunskoj nakladi i velik je tržišni uspjeh za Opel, no nekako se tvrtka iz Rüsselsheima uvijek pomalo maćehinski odnosila prema ovom slučajno nastalom modelu. Pogledajmo samo odabir varijanti karoserije: u prvoj generaciji, rađenoj do 1975., mogli ste birati između limuzina s dvoja i četvera vrata, kao i karavana pod oznakom Voyage, ali samo u trovratnoj verziji. 

U seriji B ponuđene su samo dvije limuzinske inačice, a u trećoj, posljednjoj generaciji pridodana im je i kombilimuzinska varijanta s pet vrata. Usporedimo li to s mnogobrojnim inačicama direktnog konkurenta, Taunusa/Sierre, jasno je da je Opelov odabir bio pomalo samozatajan i da su se, posebice po pitanju kasnijeg nenuđenja karavana, odrekli lijepog dijela tržišnog kolača iz nikada razjašnjenih razloga. 

Srećom, Ascona je i u tako limitiranom broju izvedenica tržišno bila vrlo uspješna, zahvaljujući skladnom, pomalo amerikaniziranom dizajnu, relativno povoljnoj cijeni i onoj klasičnoj kvaliteti izrade, koja je Opel dovela na dobar glas, samo da bi ga 1990-ih uspjeli gotovo uništiti brzohrđajućim i kvarljivim Astrama i Vectrama. 

Ascona prve serije prodana je u 692.000 primjeraka. Rađena je samo kao Opel, dok su kasnije generacije u svijetu prodavane i kao Vauxhall i Chevrolet.


Mehanika je izvedena iz Kadetta B, s neznatno većim dimenzijama i kratkim međuosnim razmakom od 243,5 cm. Prve su verzije imale CIH motor, s bregastim vratilom bočno u glavi, uveden 1965. u Rekordu B. Obujam osnovnog povećan je sa 1492 na 1584 ccm, uz snagu 68 i 80 KS. 

Na vrhu je bio model SR, sa 1897 ccm i 90 KS. Početkom naftne krize 1972. uveden je Kadettov OHV sa 1196 ccm i 60 KS. Pored ručnog mjenjača s četiri stupnja u opciji je bio i automatski s tri. Motor i mjenjač uzdužno sprijeda i stražnji pogon s krutim mostom tada su još bili uobičajeni. 

U SAD-u nosila je oznaku Opel 1900, inače je svugdje prodavana pod imenom Ascona. Walter Röhrl je 1974. osvojio Europsko prvenstvo u reliju, potvrdivši potencijal Opelove koncepcije.

Serija B iz 1975. osjetno je narasla, postavši prava limuzina, uz veći izbor motora, pa i dvolitreni dizelaš. Skladan dizajn, naglašeno solidna izvedba i povoljna cijena učinili su je vrlo popularnom: prodano ih je oko 1,2 milijuna. Usto, Walter Röhrl je 1982. modelom 400 Grupe B osvojio svjetsku titulu u reliju, povećavši karizmu modela. 

I kod nas je bila mnogo češća od prve generacije, no manje zastupljena od treće, koja se proizvodila od 1981. do 1988., kad je naslijedila prva Vectra. Posljednja, Ascona C, bila je nakon Kadetta D drugi Opelov model s prednjim pogonom, a dizajnom posve u duhu oštrih, ravnih linija 1980-ih. 

Na našim su cestama najčešći bili primjerci oznake IDA, 'sklapani' u vojvođanskoj Kikindi, a mnogo ih je uvezeno početkom 1990-ih, tijekom liberalizacije automobilskog tržišta. Za razliku od ranijih, posljednja generacija nije kolekcionarski zanimljiva, osim rijetkog Keinathovog kabrioleta.

Sportska inačica Ascone, Manta, predstavljena je 8.9.1970. u hotelu Maritim na Timmendorfer Strandu, nedaleko njemačkog Lübecka na Baltičkom moru. Elegantni coupe, 11 cm duži i 8 cm niži od Ascone, na boku je imao kromirani simbol velike raže, temeljen na fotografijama francuskog oceanologa Jacques-Yvesa Cousteaua. 

Bio je to izravan odgovor na američke 'pony car' trendove, koje je Ford inicirao 1964. Mustangom na američkom, a 1969. Caprijem na europskom tržištu. Skladne, amerikanizirane linije i prilično zabavan osjećaj u vožnji, promovirali su ga u hit. Već ih je u prvoj polovici 1971. prodano 55.399. 

Mehanika i oprema bili su jednaki kao u Asconi: osnovni model bez oznake bio je 1.6/68 KS, Manta S 1.6/80 KS i sportski skockana SR 1.9/90 KS, s crvenom pločicom 1900 na boku. Do stotke je ubrzavala za 13 s i postizala 171 km/h (Ascona SR 161 km/h). Kadettov 1.2/60 KS dodan je 1972., a 1973. predstavljena je Manta GT/E, 1.9/105 KS, prvi Opel s elektroničkim ubrizgavanjem (Bosch L-Jetronic). 

U skladu sa stilom tog doba, odustala je od kromiranih ukrasa u korist crnih matiranih površina. Proizvedeno je 498.553 primjeraka Mante A. Vozači Mante postali su predmet ismijavanja viceva, ali i filmskih komedija. Grozni tuning, aspiracije prema životnom stilu za koji nemaju novaca i neizbježna djevojka 'frizerka' nepresušan su izvor smijeha. 

Ne bez razloga: jako je teško naći Mantu ili Calibru u tvorničkom stanju, bez da je unakažena nakaradnim spojlerima i drugim dodacima. A samo izvorne imaju kolekcionarsku vrijednost. Manta B se uz jedan redizajn proizvodila od 1975. do 1988., kad je ustupila mjesto Calibri, s prednjim pogonom, izvedenici Vectre.






Mazda


Gulf

Tembo